TEKST 3
 
Pričaju za neke ljude, kao za Aleksandra Velikog da je njegov znoj zbog rijetkog i izuzetnog sastava širio prijatan miris, čemu su Plutarh i drugi tražili uzrok. Ali obično su tijela obratno sazdana, i najbolja osobina što je mogu imati jest da budu pošteđena mirisanja. Čak i najčistiji dah nema ništa izvanrednije nego da je bez ikakvog mirisa koji bi nam smetao, kao što je u vrlo zdrave djece. Zbog toga, kako kaže Plaut,
 
Mulier tum bene olet, ubi nihil olet
 
žena najprijatnije miriše kad uopće ne miriše, kao što se veli da su njena djela naprijatnija kad su neosjetna i nečujna. A dopadljive strane mirisa ljudi s pravom mogu sumnjičiti kod onih koji se njima služe i smatrati da se upotrebljavaju da bi prikrili neki prirodan nedostatak s te strane. Otud oni paradoksi starih pjesnika: lijepo mirisati znači smrdjeti
 

Rides nos, Coracine, nil olentes,
Malo quam bene olere, nil olere.

[Ti se podsmjehuješ, Koracine, nama koji ni na što ne mirišemo: više volim da ni na što mirišem, nego da lijepo mirišem.]
A na drugom mjestu:
 

Posthume, non bene olet, qui bene semper olet.

[Ne miriše lijepo, Posthume, onaj koji uvijek lijepo miriše.]
 
Ja, pak, veoma volim uživati u prijatnim mirisima i do krajnosti mrzim loše koje osjećam s mnogo veće daljine nego drugi:
 

Namque sagacius unus odoror,
Polypus, an gravis hirsutis cubet hircus in alis,
Quam canis acer ubi lateat sus.

[Jer imam jedinstven njuh da osjetim polip ili teški vonj jarca, koji dolazi od maljavih pazuha, bolje nego pas koji otkriva skrivenog divljeg vepra.]
 
Najjednostavniji i najprirodniji mirisi izgledaju mi najprijatniji. A ovo se naročito tiče gospođa. Usred najgrublje divljine, skitske žene, pošto se okupaju, preliju se i premažu po cijelom tijelu i licu mirišljavim sastojkom neke biljke koja raste na njihovom tlu; i kada prilaze muškarcima, pošto skinu taj maz, koža im je i glatka i mirišljava.
 
Ma kakav bio miris, čudno je koliko prijanja za mene i do koje mjere je moja koža sposobna da ga upije. Onaj tko se žali na prirodu da je ostavila čovjeka bez sredstva kojim bi mirise mogao prinijeti nosu nije u pravu, jer oni se sami od sebe prinose. Meni osobno, pak, u tu svrhu služe moji gusti brkovi. Ako im primaknem rukavice ili maramicu, oni će miris zadržati preko cijelog dana. Oni odaju mjesto odakle dolazim. Oni prisni, sočni, oblaporni i vlažni poljupci u mladosti negda bi se za njih prilijepili i poslije se zadržali po nekoliko sati. A, međutim, slabo sam sklon priljepljivim bolestima koje se navlače od dodira s ljudima i koje nastaju putem zaraze u zraku; a izbjegao sam bolesti moga vremena, kojih je bilo više vrsta u našim gradovima i vojskama. Čitamo o Sokratu da, i onako nikad nije napuštao Atenu kada je nailazila kuga koja je taj grad toliko puta morila, on osobno nikad zbog toga nije loše prošao. Ljekari bi mogli, čini mi se, služiti se mirisima više nego što čine: jer ja sam često primijećivao da oni na mene utječu i da shodno svojoj prirodi djeluju na moja duhovna stanja; stoga se slažem s onim što se priča da upotreba tamjana i mirisa u crkvama, izum veoma star i raširen u svih naroda i svim religijama, ima za svrhu da nas razvedri, da nam probudi i očisti osjetila, ne bismo li postali sposobniji za pobožna razmišljanja.
 
Da bih o tome mogao imati svoje mišljenje, volio bih da mi je jedan dio vještine onih kuhara koji umiju spravljati jela sa stranim mirisima, kao što je naročito primijećeno za kuhare u službi kod onog tuniškog kralja koji se u naše doba iskrcao u Napulju da bi se sastao, dogovora radi, sa carem Karlom. Kod njega su jela bila nadjevena mirišljavim začinima tako skupocjenim da su jedan paun i dva fazana, pripremljeni na njihov način, stajali po sto dukata; a kada bi ih razdjeljivali za objedom, ne samo dvorana već su i sve odaje u njegovoj palači, pa čak i susjedne kuće, bile ispunjene izvanredno prijatnim mirisom koji zadugo ne bi iščezao.
 
Glavna briga kad treba da završim jeste da izbjegnem smrdljiv i zagušljiv zrak. Moja naklonost prema onim divnim gradovima, Veneciji i Parizu, umanjena je zbog oštrog mirisa koji ispuštaju močvare prvog a blato drugog.