O izradi kompilacijske teze

Kompilacijska teza predstavlja veliku promjenu u načinu izrade doktorskog rada. Umjesto jedinstvene monografije, objavljuju se minimalno četiri znanstvena rada (prema točno određenim kriterijima*), koji su prošli stroge postupke recenzije u znanstvenim časopisima.

U posljednjih dvadesetak godina ovakav način izrade doktorskog rada sve je prisutniji, posebno u razvijenim zemljama, a nadamo se da će uskoro postati prihvaćena praksa i na sveučilištima u Hrvatskoj.

Koje su glavne prednosti kompilacijske teze?

Možemo izdvojiti nekoliko ključnih prednosti:

  • kontrola kvalitete objavljenih radova,
  • vidljivost rezultata provedenih istraživanja te
  • stjecanje iskustva u (složenom) postupku objavljivanja radova.

Znanstveni časopisi predstavljaju glavni filter glede kvalitete pa ako nešto želimo saznati o kvalitetnim istraživanjima, tražit ćemo tamo gdje se nalaze radovi koji su prošli rigoroznu evaluaciju od strane drugih znanstvenika. Prilikom postupka objavljivanja radovi su prošli tzv. slijepe recenzije, gdje je rad evaluiran od strane stručnjaka pa možemo biti sigurniji u njegovu znanstvenu kvalitetu i vrijednost.

Također, vidljivost istraživačkog rada puno je veća ukoliko se rezultati objave u znanstvenom časopisu, nego u obliku jedinstvene monografije. Iako su i monografije u većini slučajeva dostupne online, manja je vjerojatnost da će netko pročitati tako obiman rad, često i od nekoliko stotina stranica.

Cilj je svakog istraživača objavljivanje onoga na čemu je mukotrpno radio. Naravno, za doktorande je to velik izazov i nije baš lako kada vas urednici časopisa odnosno recenzenti kritiziraju ili odbijaju vaš znanstveni rad. No, i to je važan dio treninga za postajanje znanstvenikom – tražiti i prihvaćati, tj. koristiti povratnu informaciju da bismo unaprijedili svoje istraživanje. To je gotovo ključan aspekt znanstvenog rada, koji nedostaje kod klasičnih doktorskih disertacija. Na ovaj se način, prilikom izrade kompilacijske teze, već od samog početka znanstvenog rada to čini na način na koji će se i kasnije raditi.

Izlaganje vlastitog rada strogim recenzijskim postupcima znanstvenih časopisa nije ugodno, međutim svakako je vrlo korisno za osobno napredovanje i razvoj kapaciteta. Iako se možda čini da je jednostavnije napisati jednu obimnu disertaciju i ostaviti njeno vrednovanje unutar institucije, za instituciju i za pojedinca to zapravo znači da nisu spremni izložiti svoj rad nezavisnoj procjeni. Na taj način doktorand potencijalno gubi priliku za učenje i unapređenje svog rada.

Iako doktorand može nakon obrane disertacije publicirati radove na temelju sadržaja te disertacije, važno je imati na umu nekoliko neospornih činjenica i s njima vezanih zaključaka:

  1. Znatan dio doktoranada nikada ne publicira sadržaj svojih disertacija.
  2. Ako doktorandi publiciraju sadržaj disertacije nakon obrane doktorata, čine to samo s dijelom materijala.
  3. Pitanje je zašto su se doktorandi trudili oko izrade obimnog teksta koji gotovo nitko neće čitati, da bi tek potom radili nešto što je daleko korisnije za znanost i za društvo – dakle, da bi tek potom objavili rad na način da on dopre do većeg broja stručnjaka.
  4. Znanost se razvija sve brže, pa ako imamo neke zanimljive nalaze i spoznaje, nije razborito odugovlačiti s njihovim publiciranjem.
  5. Sveučilišta se evaluiraju velikim dijelom i na osnovi kvalitete znanstvenog rada. Doktorske disertacije nemaju znanstvenu vrijednost kao radovi u znanstvenim časopisima, i naravno, rijetko su citirane. S druge strane, svakom sveučilištu je u interesu da plodovi rada njegovih znanstvenika budu objavljeni, čitani i citirani zbog toga što time ono postaje vidljivo kvalitetnije.
  6. Doktorski rad je kvalitetniji ako je recenziran od strane većeg broja (npr. dvadesetak) stručnjaka – recenzenata u časopisima nego li samo od strane relativno malobrojne komisije koju je izabrala matična institucija.

Dio naših doktoranada već završava studij publicirajući, a nadamo se da će to postepeno postati standard.

U konačnici, treba napomenuti da, ako se početni individualni program rada doktoranda temeljen na izradi kompilacijske teze prihvati, konačna provedba aktivnosti u skladu s takvim programom nije strogo obavezujuća pa potencijalno podbacivanje pri ostvarivanju propisanih uvjeta za kompilacijsku tezu nema značajne reperkusije za doktoranda, jer uvijek u konačnici postoji legitimna mogućnost izrade klasične doktorske disertacije.

* Uvjeti za stjecanje doktorata na temelju kompilacijske teze (Pravilnik o izradi i opremanju doktorskih radova Sveučilišta u Rijeci):

„Prilaže se najmanje četiri znanstvena rada objavljena u indeksiranim časopisima od kojih barem dva u časopisima pokrivenima bazama Web of Science ili ERIH, od kojih barem jedan u časopisu s faktorom odjeka većim od medijana faktora odjeka časopisa iz područja doktorskog istraživanja.

Svaki rad može kvalificirati samo jednog doktoranda. Iznimno, nositelj studija smije propisati da uz posebno obrazloženje, rad kvalificira dva doktoranda.

Doktorand mora biti glavni autor u najmanje tri rada od navedenih radova.

Objedinjeni radovi moraju davati novi znanstveni doprinos u odnosu na pojedinačne radove.“